Predavanje Hrvoja Ivančića u SŠ Krapina

Hrvoje Ivančić, poznati povjesničar, putopisac i novinar rodom iz Zaboka, gostovao je ovog četvrtka u prostorima naše škole. Učenicima je održao putopisno predavanje o svom dokumentarnom filmu iz ratom opustošene Sirije „Sirija – zemlja na raskrižju“. Predstavio je Siriju kao zemlju kontrasta, smještenu na raskršću civilizacija, i prikazao ju kroz vlastito iskustvo.
Hrvoje Ivančić autor je mnogih reportaža, dokumentarnih filmova, putopisa i romana, a u intervjuu s učenicima 3.c najavio je i svoju sljedeću knjigu o „nevidljivim ljudima“. Ukratko nam je ispričao svoju priču o putovanjima, a dao je i nekoliko savjeta učenicima.
„Nitko nema svo znanje i svi zakoni su stvoreni od ljude, a vi ste isto ljudi pa ih stoga možete i mijenjati.“

Galeriju fotografija s predavanja pogledajte ovdje.

Razgovor s Hrvojem Ivančićem možete pročitati klikom na “Opširnije”.

Kada je, i kako, započela Vaša priča s putovanjima. Ima li studij povijesti veze s Vašim životnim putem?

Priča s putovanjima, odnosno želja za otkrivanjem nekih dalekih krajeva, ljudi i običaja,  započela je vjerojatno u gimnaziji. Nisam znao kako to ostvariti, pošto sam još uvijek išao u školu i nisam se mogao toliko kretati, no uvijek sam ljetne praznike iskorištavao tako da šmugnem negdje na putovanje, a po završetku faksa i tijekom fakulteta počeo sam intenzivnije i više putovati. To se na kraju izrodilo u jedan spisateljski posao i stil života. Dakle, želja je tinjala oduvijek.

Ima li studij povijesti kakve veze s Vašim putovanjima?

Stvar je obrnuta, moje zanimanje za putovanje i svijet imaju veze s odabirom studija povijesti. Mislim da mi je povijest dala dosta dobru podlogu svemu tome – nekako mi je neugodno otići u neku drugu državu, a da ne poznajem barem malo povijesti te zemlje i tog društva. Tako da mi je istraživanje i studiranje povijesti dobro došlo, i stalno je čitam. Dakle meni je povijest uistinu strast pa se onda svaki dan nešto povijesno nalazi na mom stolu za pročitati. To je svojevrsna opsesija.

S obzirom da se trenutno nalazite u krapinskoj srednjoj školi, možete li nam reći kakav ste bili učenik u našim godinama?

U tim godinama (pretpostavljam 16-18), išao sam u zabočku gimnaziju. Moram reći da nisam bio baš neki učenik, tj. bio sam ispod prosjeka gimnazije. Tada sam to smatrao, a i sada smatram, da su obrazovanje i odrastanje ustvari vezani ne samo uz školu, već i uz društvo, uz ulicu i sve ono što se događa oko škole. Kontakti, ljudi i razmjena iskustava su veoma bitni za odrastanje, a ne samo knjiga-klupa-knjiga-klupa i ocjena u imeniku. To se za mene pokazalo korisnim, barem u socijalnoj inteligenciji. Društveni predmeti su mi oduvijek dobro išli, dok mi prirodni predmeti, iako sam bio matematička gimnazija, nisu uopće išli dobro.

Kada usporedite obrazovni sustav u tvoje doba i sad – je li se što promijenilo i na koji način?

Trenutno nisam dio obrazovnog sustava pa je teško reći, no meni se čini da se mnoge stvari nisu uopće pomaknule s mrtve točke. Neki su programi doista zastarjeli i mislim da je jako malo prostora dopušteno kreativnom radu i izvannastavnim aktivnostima, za koje mislim da su isto dosta bitne za učenike. Isto tako smatram da bi umjetnički predmeti (likovna i glazbena umjetnost) trebali biti malo podebljani u našem sustavu.

Što Vas je navelo na to da putovanje postane vaš stil života?

Nije isto kada gledaš neku osobu u virtualnom svijetu, odnosno mene preko mojih javnih nastupa. Zato meni često dođe pitanje (koje stvarno mrzim): „Pa kaj nisi na putu?“. Ustvari ja većinu vremena ni nisam na putu – većinu sam vremena doma, a to je u Zaboku. Takav se dojam dobiva jer često pišem i dosta me zanima svijet, ali ja živim nekim podvojenim životom – živim sjedilački i zarađujem novac poslovima koji nemaju veze samo s putovanjima, a opet dosta putujem i pišem.

Je li putovanje Vaš hobi ili samo posao?

I jedno i drugo, to je strast koja se pretvorila u jako puno toga. Najviše se bavim pisanjem, a ljudi i situacije me inspiriraju. Ne samo u Siriji i Indiji nego i ovdje, kod mene doma, u rodnom Zagorju.

Kada putujete, koji Vam je najbolji, a koji najgori dio?

Pa mislim da mi je sad najgori dio, kad nemam vremena za duga putovanja od 6 mjeseci, put avionom. Ljudima je valjda prirođen strah od visina, a kod mene se to pojačava s godinama. Najbolje mi je kada dođem u neko nepoznato mjesto i svakodnevno vidim mnoštvo ljudi koje dotad nikad nisam vidio. To oplemeni čovjeka – postoji jedno psihološko istraživanje da nas nešto grize iznutra kada svaki dan viđamo ista lica, treba nam neka promjena. Bez obzira što mi te ljude ne poznajemo, naš je sustav registrirao da smo ih već milijardu puta vidjeli te nas to na neki način čini nesretnima. Čovjeku je uvijek potrebna promjena – ta promjena mi je zapravo najbolja za duševni mir, nitko me ništa ne pita i isključim mobitel.

Dosad ste putovali u mnoge zemlje, ali nekoliko puta ste se vraćali u Afriku i na Bliski istok. Što vam se tamo najviše svidjelo?

Te su mi regije zanimljive. Slučajno je ispalo da sam kao mlad čovjek putovao u te zemlje i želio sam ih više istražiti pa sam se iz tog razloga i stalno vraćao. Iako mi je ranije neki cilj bio da čim više proputujem, to se pokazalo besmislenim. Koji je smisao vidjeti 100 zemalja ako ustvari nijednu ne poznajete, ne znate ljude koji tamo žive? Meni je ustvari cilj da upoznam kulturu. Te će mi regije zasigurno do kraja života ostati glavni fokus, čovjek u jednom trenutku dođe do spoznaje da ne može baš sve vidjeti. Isto kao što ne možemo pročitati sve knjige, ili pogledati sve filmove. Lakše je kad si čovjek to osvijesti.

Jesu li Vas putovanja nečemu naučila?

Putovanje može čovjeka naučiti, ali i ne mora. Ljudi su različiti, a danas su putovanja omogućena dosta širokom broju ljudi. Bio sam na svakakvim putovanjima i vidio ljude koji putuju, a da vas iz svoje zone komfora, kroz koju ih turistički vodič vodi, nisu upoznali apsolutno ništa (nijednog lokalnog čovjeka, osim onog koji im želi prodati suvenir). Takav bit putovanja nas sigurno ne može naučiti mnogočemu, ali nezavisno putovanje i snalaženje u novim i nepoznatim situacijama zasigurno može svašta. Ako ste jako mladi, može vam izgraditi samopouzdanje i naučiti vas tome da je svijet različit, ali i da ljudi imaju iste želje i potrebe svugdje. Ustvari može vas naučiti da ne gledate eurocentrično ili krocentrično na svijet i ljude.

Dok ste na drugom kontinentu, nedostaje li Vam rodni Zabok i sigurnost vlastitog doma?

Više mi je nedostajao Zabok dok sam duže putovao i bio nešto mlađi. Uvijek se nostalgija nekako provlači kroz pojedine trenutke putovanja. Volim živjeti u Zaboku i sviđa mi se, pogotovo ljeti (zima mi je užasna), no sve ima svoje čari.

Autor ste mnogih reportaža i dokumentarnih filmova. Je li Vam neko od njih posebno drago?

Moji filmovi su niskobudžetni (snimani s jednom kamerom, u pokretu – sirovi), nikada nisam imao neke velike izvore financiranja. To su uglavnom dokumentarističke zabilješke ljudi, putovanja i njihovih izjava. Napisao sam 3 knjige i sve su mi drage – to je kao da pitate majku koje dijete vam je najdraže. To je izašlo iz vas i vi ste to stvorili. Sve ima svojih mana i vi to kod svojih djela spoznate, no ipak su vam draga jer su vaša. Dunavski blues, prva knjiga, mi je jako draga, kad smo prijatelj i ja čamcem išli od Zagreba pa do Crnog mora – to je bila moja prva velika avantura i obilježila je početak moje karijere.

Kao putopisac, imate li kakvih savjeta za sve one koji će se odvažiti i otisnuti u svijet?

Ima puno raznih vrsta putopisaca, a da biste bili to, trebate znati i pisati i putovati. Sve ovisi o afinitetima, kreativni porivi dolaze iznutra. Ja nisam nužno samo putopisac, pišem i bavim se drugim stvarima, problematikama i odnosima među ljudima. Trenutno radim na kratkim pričama koje se bave „nevidljivim ljudima“ – ljudima koji prolaze pored nas, a nitko ne zna da postoje. Ti nevidljivi ljudi podrazumijevaju tajne, odnosno nevidljive živote. Čovjek ustvari ima svoj javni, privatni život i tajni život. A taj tajni život poznat je samo njemu i njega ne dijeli ni sa kim. U tajnom životu nalaze se isto razni ljudi, i oni uvijek ostaju nevidljivi, a to je priča o njima.

I na samom kraju, što biste poručili nama srednjoškolcima?

Jedini savjet bi bio da preispitujete autoritete, počevši od vaših profesora, pošto su vam oni tu u školi jedini autoriteti. Nitko nema svo znanje i svi zakoni su stvoreni od ljude, a vi ste isto ljudi pa ih stoga možete i mijenjati.